Izvještaj ne ide u prilog rasvjetljavanju događaja i sudbine Srba u Sarajevu

Na nedavno održanom History Festu u jednom od panela diskutirano je i o „Zaključnom izvještaju Nezavisne međunaradne komisije za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu u periodu 1991-1995. godine“. U panelu su sudjelovali Edin Omerčić, Merisa Karović-Babić i Zilha Mastalić-Košuta. Naš portal prenosi dio njihovih izlaganja.

U ovom članku prenosimo izlaganje dr. Zilhe Mastalić-Košuta.

Dana 13. aprila 2021. godine objavljen je izvještaj pod nazivom: ZAKLJUČNI IZVJEŠTAJ NEZAVISNE MEĐUNARODNE KOMISIJE ZA ISTRAŽIVANJE STRADANJA SRBA U SARAJEVU OD 1991. DO 1995. GODINE. Na inicijativu Narodne skupštine Republike Srpske i tadašnjeg predsjednika RS-a Milorada Dodika, Vlada RS-a je angažovala i finansirala komisiju da sačini ovaj izvještaj. Osnivanje komisije za Sarajevo i Srebrenicu još ranije je bilo kritikovano od mnogih stručnjaka smatrajući da su osobe koje su u njima pristrasne i da se, zapravo, radi na osporavanju činjenica o događajima kao i presuđenim zločinima pred sudovima. Otvoreno pismo u kome su, između ostaloga, rekli da formiranje komisije za izradu ovog izvještaja „više liči na revizionizam nego na istinski napor za utvrđivanje istine“ potpisao je 31 međunarodni stručnjak za sukobe u bivšoj Jugoslaviju.

Prema riječima predsjednika komisije Rafaela Izraelija, svaki od šest članova komisije napisao je po jedan dio Izvještaja. Izvještaj se sastoji od sedam poglavlja, s tim da se sedmo poglavlje odnosi na generalne zaključke, i priloga. Izvještaj je najvećim dijelom sastavljen od poglavlja koja se odnose na historijski kontekst u Bosni i Hercegovini, na ulogu „radikalnog islama“, ulogu medija, te fizičke i psihološke aspekte stradanja. Peto poglavlje se odnosi na stradanje Srba u Sarajevu.

U sačinjavanju izvještaja kao izvori su najvećim dijelom korištene izjave dobijene na sastancima komisije, izjave Republičkog centra za istraživanje rata rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, sa sjedištem u Banja Luci i ostala dokumentacija ovog centra, dio medijskih izvještaja (odabranih novinara), intervju, određena literatura. Ono što je primjetno jeste da se skoro nikako ne navode presude Međunarodnog tribunala u Den Haagu niti domaćih i regionalnih sudova kao i desetine hiljada dostupnih relevantnih i vjerodostojnih dokumenata koji su prošli sve sudske valorizacije, a koji su korišteni kao dokazni materijali u suđenjima, kao i mnogi drugi izvori i literatura. Samo u predmetima pred ICTY-em Stanislavu Galiću, Dragomiru Miloševiću, Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću korišteno je preko 40 000 dokaza na temelju kojih su donijete presude dok od toga za Sarajevo blizu 10 000 dokaza. S druge strane, u dijelu Izvještaja o stradanju Srba u Sarajevu korišteno je nešto više od 200 izvora. Izvještaj nema metodologiju istraživanja, izuzev jedne kratke preambule i predgovora u kojima je, uglavnom, osvrt na autore i konsultante Izvještaja.

Osvrnućemo se na nekoliko segmenata iz Izvještaja za koja su potrebna dodatna pojašnjenja. Tokom višegodišnjih vlastitih istraživanja stradanja srpskog stanovništva u Sarajevu na Institutu za istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, smatrala sam da će ovaj Izvještaj ponuditi detaljnije informacije kao i identitete poginulih, nestalih i ubijenih stanovnika srpske nacionalnosti u Sarajevu. U Izvještaju od 1250 stranica taj segmenat je vrlo šturo obrađen. Podaci o ubijenim i ranjenim stanovnicima Sarajeva navedeni su u 5. dijelu Izvještaja na svega nekoliko stranica gdje je opisana smrt 93 stanovnika srpske nacionalnosti u Sarajevu. Članovi komisije izvlače zaključke o ukupnom broju ubijenih na osnovu ranijih nepouzdanih izjava i spiskova te zaključuju kako je u Sarajevu ubijeno 3 000 civila Srba, a 1700 ranjeno, obrazlažući kako većina nije povezana sa ratnim dejstvima već sa zločinačkim djelom, bez objašnjenja zašto onda podatke o tolikom broju ubijenih nije potvrdio nijedan sud. Autori Izvještaja se u iznošenju konačnog broja oslanjaju na izjavu bivšeg policajca Sime Tuševljaka koji je rekao da je u Sarajevu tokom rata ubijeno više od 3000 srpskih civila. Prema Tuševljakovoj izjavi, od snajpera samo na Grbavici tokom 1992. i 1993. godine je ubijeno oko 700 srpskih civila dok je ukupan broj ubijenih na Grbavici, uključujući i vojnike VRS-a - 1600 (str. 720). Navedena je i brojka Instituta za istraživanje stradanja Srba u 20. veku od 8 524 ubijena i nestala srpska civila u Sarajevu.

Moram istaći da je ranije, kao npr. u periodu kada se približavao zakazani termin usmene rasprave o tužbi Bosne i Hercegovine protiv Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), odnosno Srbije i Crne Gore, počelo učestalije, od strane vladinih i nevladinih organizacija i pojedinaca RS, putem javnih sredstava informisanja i posebnih publikacija javno objavljivati spiskovi ubijenih Srba u Sarajevu. Ovi spiskovi su bili predmet analize kojom sam se bavila više godina, nakon čega se došlo do važnih rezultata. Smatram kako su i autori Izvještaja znali o kakvim se spiskovima radi te su svjesno izbjegli objaviti identitete i okolnosti stradanja. Analizirani su spiskovi:

1. Spisak kojeg je sačinio Marko Mikerević i objavio u knjizi “Sarajevski kazani smrti”, Doboj, 2004. od ukupno 894 žrtve;

2. Spisak nevladine organizacije “ISTINA” - Udruženje za istraživanje stradanja srpskog i ostalih naroda u Sarajevu u periodu 1992. -1995. pod nazivom ”Ubijeni i nestali srpski civili u periodu od aprila 1992. do kraja 1995. na području Sarajeva“ sa 2452 žrtve;

3. Spisak Ministarstva unutrašnjih poslova RS, objavljen pod naslovom “Preliminarni spisak Srba ubijenih u Sarajevu (1992.-1995.) ” sa 2 435 žrtava;

4. Spisak Ministarstva unutrašnjih poslova RS, objavljen pod naslovom “Preliminarni spisak Srba nestalih u Sarajevu (1992.-1995.) ” sa 575 žrtava;

5. Spisak Instituta za istraživanje stradanja Srba u 20. veku sa 8 524 žrtve.

Navedeni spiskovi su, ime po ime, metodom komparativne analize i analizom sadržaja, upoređivani sa desetak različitih izvora.

Moja uporedna analiza je rađena za svaku pojedinu osobu navedenu u spiskovima. Prema tome, analiza sadrži obiman tekst. Ovdje ćemo se osvrnuti na prvi i aktuelan spisak neovisnog istraživača Marka Mikerevića objavljen u knjizi “Sarajevski kazani smrti” koji sadrži ukupno 894 evidentiranih lica kao ubijenih, poginulih, nestalih Srba u Sarajevu i ukazati u vrlo kratkim crtama na najvažniji dio rezultata. Ustanovljeno je da je 407 osoba poginulo, ubijeno ili nestalo u drugim mjestima, a ne u Sarajevu dok se na spisku te osobe nalaze da su ubijeni u Sarajevu od strane „muslimanskih formacija“, „Cace i Cacinih zločinaca“, „zelenih beretki“ i sl. Devet osoba je poginulo, ubijeno ili nestalo na području koje je u vrijeme nastanka zločina bilo pod kontrolom VRS-a, a u spisku Mikerevića se navodi da su i oni ubijeni u dijelu koje je držala ARBiH od strane „muslimanskih formacija“; Potom 21 osoba se vodi kao ubijena, a analizom je dokazano da se radi o živim osobama za koje posjedujemo adrese i kontakt telefone; 83 osobe u spisku se ponavljaju po dva puta, 11 osoba se ponavlja po tri puta, jedna osoba se ponavlja četiri puta; itd. Ustanovljeno je da je 655 osoba iz navedenog spiska sa greškama u podacima po raznim karakteristikama (stradali izvan Sarajeva, umrli prirodnom smrću, žive osobe, ponavljanje istih osoba više puta, određen broj su Hrvati, a upisani su kao stradali Srbi, pogrešni identifikacioni podaci, stradali na ratištima sa HVO-om ili od strane HVO-a u drugim mjestima, itd.) Zatim, imena se u spisku namjerno ponavljaju dva ili više puta, kako bi se iskazao veći broj stradalih nego što jeste. Autor, inače, nije svoj spisak sačinio po abecednom ili azbučnom redu, kako bi navedene netačnosti bilo teže uočiti.

Manipulisanje brojkama žrtava vidljivo je i u Izvještaju na primjeru Dobrovoljačke ulice, gdje su navedene 32 ubijene osobe iako je općepoznato da je u tom događaju poginulo šest lica. Potvrdu o tome dao je i sam komandant 2. VO Milutin Kukanjac. U periodu rata i teškim ratnim okolnostima u kojima se nalazilo Sarajevo u opsadi, procesuirani su pred Višim sudom u Sarajevu učesnici u ubistvima na Kazanima i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. U Izvještaju stoji da su u prvoj ekshumaciji otkriveni posmrtni ostaci 29 osoba sa tendencijom da je u daljim ekshumacijama ovaj broj daleko veći. O tome postoje pouzdani podaci gdje je ustanovljeno da je nakon više ekshumacija utvrđen broj od 23 osobe, među kojima je do danas identifikovano više nacionalnosti od čega 14 srpskih žrtava.

U Izvještaju se navodi brojka od 211 „zatvora i zatvorskih kampova ARBiH u Sarajevu“ za Srbe za koje kažu kako su „nicali kao gljive“, ali se opet ne navodi identitet već brojke (98 ubijeno - zatvor Dobrinja, 64 nestalih srpskih logoraša iz „Viktor Bubanj“ itd). U opisu logora opisuju se i oni van Sarajeva, poput Čelebića u Konjicu itd. U jednom dijelu izvještaja dat je prikaz logora Manjača, Trnopolja i Omarske. Za fotografiju na kojoj se nalazio logoraš Fikret Alić navedeno je kako je postala „reprezentativan slučaj medijskog izvrtanja činjenica i zloupotrebe fotografija“. Nadalje stoji da se na slici ustvari nalazio bolestan čovjek i da je bodljikava žica vještački stavljena u prvi plan da sakrije sasvim nevinu mrežastu ogradu sa ovce koja se nalazila ispod nje:“ (str. 474) Dalje je navedeno kako je Trnopolje bio samo sabirni centar za izbjeglice koje traže utočište te su otud mogli ići gdje su htjeli, a bodljikava žica uopće nije bila postavljena oko bosanskih muslimana, nego oko kamermana i reporterke (str. 475 Izvještaja). Na kraju je izveden zaključak da logori smrti nisu postojali na srpskoj teritoriji. U Izvještaju autori ne navode istinu, te općepoznate ali i sudskim presudama utvrđene i dokazane činjenice. A istina je da je Trnopolje jedan od logora smrti kroz koji je prošlo oko 30 000 logoraša, koji su mučeni, premlaćivani, uz slučajeve silovanja, gdje je blizu 100 logoraša ubijeno. Za ovaj logor teretilo se više Srba, a zločini u Trnopolju su navedeni u optužnici i Slobodanu Miloševiću. Još zloglasniji logori smrti bili su Manjača i Omarska. Pored Manjače pronađena je i jedna od masovnih grobnica u kojoj se nalazilo 540 leševa. Autori Izvještaja trebaju znati poznate činjenice kao i to da su za ove logore izrečene višegodišnje zatvorske kazne i to: Milomiru Stakiću (40 godina), Radoslavu Brđaninu (32 godine), Nikoli Kovačeviću (12 godina), Miroslavu Kvočki i drugima (ukupno 63 godine). Neki sudski postupci su još uvijek u toku.

Vjerujem da su autori Izvještaja znali mnoge ove činjenice te iz toga razloga nisu se upustili u iznošenje konkretnih činjenica, podataka, imena i prezimena žrtava kao i načina njihovog stradanja. Na osnovu toga može se zaključiti da su u izradi počinjene brojne namjerne greške, netačnosti i manipulisanje činjenicama. Vjerovatno se nastojalo da se pažnja javnosti sa brojnih zločina, među kojima su i zločin protiv mira i zločin genocida, koje su počinile snage VRS-a zajedno sa snagama iz SRJ usmjeri i na odbrambene snage (ARBiH). Autori Izvještaja ali i autori koji su nosioci navedenih spiskova koje smo ovdje spomenuli, kao i šira srpska javnost, nastoje, kada su u pitanju zločini nad srpskim narodom, prostor Sarajeva predstaviti kao paradigmu zločinima počinjenim u Srebrenici jula 1995. godine. U prilog tome i govori manipulacija sa brojkom od 8 524 ubijenih. U izvještajima nema imena niti prezimena koliko je Srba poginulo kao pripadnici ARBiH a poznato je da se ne radi o zanemarljivom broju, niti onih koji su ubijeni vatrenim dejstvima od strane VRS-a koje su držale grad pod opsadom više od tri godine te granatama svih kalibara (tenkovske, minobacačke, haubičke, topovske), snajperskim, hemijskim te drugim teškim i lakšim oruđem i oružjem sa ogromnom vatrenom moći “sijale” smrt, koje nije moglo prepoznavati žrtvu po pripadnosti narodu.

Stoga, Izvještaj ne ide u prilog rasvjetljavanju događaja i sudbine Srba u Sarajevu. Izvještaj ide u prilog „srpskoj istini“ i kvazi naučnoj istini uz manipulisanje činjenicama, u kojem se svjesno ignorisalo sve što tome nije išlo u prilog.

 

dr. Zilha Mastalić-KOšuta

25.06.2021

Izvor: Historiografija.ba

Share: